Kazu za novinare da su "Sedma Sila", mada je mnogima nejasno koje se to sile nalaze na prvih 6 pozicija. Ali, ovaj pojam se uglavnom koristi samo u Evropi.

Nije ni puzdano porijeklo ovog pojma, ali se najèešæe vezuje uz ulogu novinarstva u vrijeme revolucije u Francuskoj, krajem 18. vijeka. Novinar Jean-Paul Marat je, naprimjer, objavljivanjem clanaka imao više utjecaja nego mnogi njegovi savremenici koji su djelovali u Ustavotvornoj skupštini revolucionarne Francuske. I on sam je postigao veæi utjecaj kao novinar, negoli istovremeno, kao uspješan lijeènik, esejist, pa i ustavotvorac. Govorio je:"Ja sam oci naroda, boricu se protiv lopova, razotkricu licemjere, prijavicu izdajnike."

Tako je general, konzul, a potom i car - Napoléon Bonaparte, izjavio da je novinarstvo “peta sila u Evropi“ (na prvom mjestu je bila Francuska, potom Velika Britanija, pa Rusija i Austrija), a onda novinarsvto. On je stoga dobro nadzirao, odnosno cenzurisao novinare. Kada su ujedinjavanjem nastale Italija,1861. i Njemacka, 1871, broj evropskih sila se povecao na šest, a novinarstvo je u tadasnjoj Evropi spalo na 7. poziciju.

Bilo kako bilo - novinarstvo svakako ima svoje mjesto u svakom vremenu, ali ovo danasnje? Tesko da ima onu pozitivnu silu i energiju. Trebali bi smo vise da vodimo racuna o etici, koncepciji, humanosti, demokratiji, dakle - nista iznad naroda, nego samo za Narod i Covjeka. Da bude posrednik izmedju covjeka i humanosti, da podrzava demokratiju, jer  novinar (iznoseci cinjenice i analizirajuci posljedice) treba da voli i da cuva COVJEKA!!!!!                          Novinari treba da ponude citaocima, slusaocima ili gledaocima prave odgovore, cak su samo i prava pitanja dovoljna i da tako iniciraju na razmisljanje.                                                      Dobar novinar i svog sagovornika treba da navede da razmislja o necem sto mu je vec dobro poznato.

A mislimo da je nasa zajednica u Cikagu dobila novinarsko ime- koje bi moglo da zasija ovim nebom!!                                                                                                                                   Dzenita Lukacevic!!! Dzenita je mlada, skolovana, pozitivna, a uz to i  lijepa, prije svega jer ima i dusu lijepu. Dzenita je dijete Bosne i Hercegovine i Crne Gore, koja je s crnogorske strane u Cikago donijela odlucnost, cvrstu rijec, karakter i snagu, a iz BiH je donijela mehkocu, odmjerenost, lahkocu i ljepotu duha…Donijela je i pamcenje! Iz Sarajeva je dosla nakon agresije, u toku koje je bila ranjena - kao djevojcica.

Dzenita je nase dijete!!! Kada se radujemo uspjehu nekog djeteta - onda su to sve nasa djeca!!!!! Cestitamo njenoj majci, koja je nakon smrti supruga, u ovom teskom vaktu uspjela sama da odgoji dvoje fine djece: Dzenitu i Tarika!!

 

Desetog jula, u povodu 15. godisnjice od genocida, Udruzenje Srebrenicana iz Cikaga je (uz pomoc ostalih organziacija i udruzenja) organiziralo komemoraciju u povodu 11. jula.

Gost govornik bio je amerièki novinar i publicista Roy Gutman, koji je u protekloj dvostrukoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu zapadnoj javnosti otkrio istinu o zloèinima u nasoj zemlji.

Mlada saradnica Radija "Nasa Rijec" Cikago - Dzenita Lukacevic je diplomirani novinar, koja je fakultet zurnalistike zavrsila u Cikagu, a 10. jula je uradila sjajan posao, pa je i kolega Gutman Dzenitin rad ocijenio veoma visoko, ali to se  dalo primijetiti i prema odgovorima koje joj je dao!!!                                                                                                                                             Jer, dobar novinar i svog sagovornika treba da navede da razmislja o necem sto mu je vec dobro poznato.

Adila Krndzija, urednik Radija "Nasa Rijec" Cikago

 

Razgovor sa ROY GUTMANOM, dobitnikom Pulicerove nagrade i "Zlatnog kljuca Grada Sarajeva"

KAKO SAM SHVATIO DA JE DRZAVA SRBIJA IZA AGRESIJE U BiH                    RAT kao kamuflaza za ZLOCIN

 

- Gospodine Gutman, napisali ste knjigu "Svjedok genocida", bas onako kako ste se i osjecali, kao ocevidac i zrtva destrukcije kompletne civilazacije, ili jedne zemlje, ali Evrope svakako! Nakon holokausta u Njemackoj, o kojem su Vam citav zivot govorili roditelji i familija, sudbina je htjela da budete svjedok genocida nad Bosnjacima. Mada u velikoj opasnosti za sopstveni zivot ipak ste dokumentovali uzase u nasoj zemlji.                                                       Da li ste, prije svega, osjecali moralnu duznost ili bijes?                                                                                                                  

Pa.. Ja nisam mogao da vjerujem sta se desava. I dok sam pisao izvjestaje, imao sam problema s urednicima novina za koje sam pisao, jer oni nisu mislili da je to vazna vijest. Ja sam znao da u isto vrijeme, dok ja radim i pokrivam jedan aspekt, 5 do 10 takvih istih se desava negdje drugo. Ali ja nisam znao kako da, kao jedini novinar, mogu da ih sve otkrijem. Najveci i jedini izazov, su mi bile vlade Zapada, koje su uporno osporavale da se nesto desava. A i pripisivale desavanja regionalnoj historiji, u kojoj su se dvije strane kroz vijekove sukobljavale. A ja sam poznavao Bosnu dovoljno da sam znao dae su njihova obrazlozenja lazi. Velika laz!  Ali Zapad je bio jaci i za mnoge zapadnjacke novine to je bio rat. A moji urednici nisu bili zainteresovani za rat, kao rat. Svaki put, kada bih pronasao novi aspekt kriminala, ja sam izvjestavao sto sam vise mogao i moji urednici su vremenom postali zainteresovani, pa i  citaoci.

Bila je to igra slucaja, to moje izvjestavanje. Sjecam se da sam pozvao svoje urednike i rekao im da mislim da se zlocin desava Bosni i da ne znam kako da pocnem izvjestavati, kako da prokopam dublje. Zapravo, ja uopce nisam znao kako da izvjestavam iz Bosne, jer je sve bilo zatvoreno. I onda mi je jedan od urednika rekao da bih mozda trebao da razgovaram sa izbjeglicama. Posjetio sam dva izbjeglicka kampa, jedan u sjevernoj Srbiji i drugi na Drini i tamo sam zapravo otkrio da su sve te izbjeglice prosle kroz uzasan niz horora: zlostavljanje, silovanje, njihovi bliski i voljeni su ubijeni i silovani pred njihovim ocima, gledali su kako su njhovi domovi paljeni i unistavani. Vidjeli su unistavanje dzamija,i slicne grozote. I tako sam jednostavno poceo da razgovaram sa obicnim ljudima. Ljudima kojima se te grozote desavaju.   I te njihove price su me alarmirale i shvatio sam da ako mi ti ljudi pricaju takve grozote, da se one, zapravo, desavaju na dosta vecem opsegu nego sto sam uopce mislio. I to je to sto me je zapravo, pokrenulo… poceo sam da shvatam da se desava nesto ogromno, poseo sam razmisljati da li ja, kao pojedinac, mogu uraditi dovoljno???? Ali,  krenuo sam!                                              I uvijek sam mislio da nisam dovoljno uradio. I uvijek sam bio u kontaktu sa desetak novinara, koji su bili na drugim mjestima i sa kojima sam mogao da radim izvjestaje o tome sta se zaista desava. Ali,  ja sam jedva mogao prodrijeti dalje od povrsine. Tako sam uvijek bio nezadovoljan sa svojim poslom. A sta sam uradio?… Razgovarao sam sa ljudim koji su vozom bili deportovani iz sela Kozluk, kod Zvornika, na razmjenu… Pronasao sam ih u Srbiji, u Subotici. I imam sliku tog voza. A poznato je vec da su zeljeznice pod drzavnom upravom i TU SAM DOBIO SVOJ SLUCAJ!!! 

 Tako se desilo. Tu sam shvatio da je drzava Srbija (ili Jugoslavija u tom vremenu) iza svega ovoga! Milosevic je na celu i sve je to operacija vlade.  A to mi je bilo zastrasujuce, jer je znacilo da vlada Jugoslavije upravo radi ono sto su Nijemci radili u Drugom svjetskom ratu… Pokusali da uniste i istrijebe jednu citavu naciju. A kada to zakljucis, a ja sam to zakljucio prije ostalih novinara jer sam direktno razgovarao sa izbjeglicama, znaci zakljucis sta se desava i dokazujes pricama… a niko to ne shvata i sve ostale drzave to potcjenjuju…..?

Onda se osjecas sam. Ti protiv citavog svijeta. I jedino sto mozes tada da uradis je da nastavis zapoceto… I biti uporan. Ja sam uvijek znao da je dokazivanje istine moj zadatak.

 

- I tako ste onda otisli u Banja Luku, gdje ste saznali za Omarsku, Manjacu, Luku kod Brckog. Bili ste medju prvim novinarima koji je u stvari pisao o koncentracionim logorima.

Da, ja sam prvi koji je pronasao kampove smrti

- Vi ste, zapravo, bili prvi koji je koristio termin GENOCID za kampove smrti! Poslije su na Haskom Tribunalu i ostalim pravnim institucijama zvacnicno uvrstili termin genocid.

Evropa i NATO i Ujedinjene Nacije su jednostavno htjele da zatvore oci. A Ujedinjene Nacije su zapravo sastav drzava i nista magicno se, u vidu birokracije ne desava, sem slusanja sta drzave i njihove vlade hoce da urade. A gdje je taj glas koji treba da bude opomena na uzbunu? Necete ga pronaci u UN-u. Iako nekada imaju jake i dobre ljude.                                                         Bilo je jasno da se svijet nije obazirao. Da ih nije bila briga. Mislim……fotografije su objavljene, prica je objavljena!

- Ali, ni SAD, ni obje administracije, Bushova i Klintonova, kao ni Evropa i Evropska zajedinca nisu marili. Kako ste vi to objasnili…  tada, a i sada… to njihovo sljepilo?

Pa, to je isto kao i u Holocaust . Upravo ista stvar koja se desavala u Drugom svjetskom ratu. Svaka velika drzava je odlucila da zatvori oci i okrene glavu od kampova smrti… i uzasima. I mnoge zemlje su zatvorile granice. Znas da su 1939.  imali poznatu konferenciju u Svicarskoj, Evian konferenciju, koja je otvorena americkim prijedlogom da se kvota za izbjegle Jevreje iz Njemacke i  Austrije povisi do maksimuma, a onda se jedan izaslanik za drugim ispricavao da njihove drzave ne mogu podnijeti toliki broj izbjeglica. I to me je strasno podsjetilo na bosanska desavanja…. Sve dok mocne drzave ne vide da imaju nekog interesa u tome, one ne zele da se mijesaju. A vidjeli su ta desavanja kao rat.                                                                                    Ja bosanska desavanja nisam smatrao ratom. Za mene je to bio rat s izgovorom za nesto drugo. To je bila kamuflaza za zlocin! A predmet zlocina je bilo osvajanje. Istjerati ljude iz njihovih domova i onda osvojiti. Ne mogu da kazem da sam to odmah razumio i to tako shvatio u to vrijeme. Ali to je sto sam znao.. da je zlocin veci od rata, a rat je samo vrsta zavijese.    Novinar koji izvjestava o ratu kao ratu - radi pogresnu stvar, dok novinar koji istrazuje zlocin protiv individualaca je na pravom putu. A meni je to tako bilo… nekako se sve otvorilo. Jedna prica za drugom. I zato sto sam ja u prvom izvjestaju napisao da je drzava ta koja rukovodi s vozovima koji deportuju Bosance iz Bosne, onda je sve jasno,  drzava sve vodi.            I svaki put kada sam dosao u neki od koncentracionih logora, znao sam da je to ocito drzavno djelo. Ja sam imao cilj, da sto vise izvjestavam o zlocinima nad Bosancima koje mogu jasno pripisati drzavi, jer sam mislio da ce ostaviti jaci dojam na svijet ako mogu da prikazem krivca. Mislim, mogao sam ja reci - to je Radovan Karadzic, ali zaista je to Srbijanska republika. Mozes reci i Milosevic, ali to je citava drzava upletena u to. I ja sam tu izvjestavao o zlocinima koje radi jedna drzava, a moja drzava - Amerika i  ostale to osporavaju. Ali sam im ja usamljen dokazao suprotno, jer je sve bilo ocigledno. I sto su oni vise negirali, ja sam vise izvjestavao.      I to se desavalo kada sam pisao o Omarskoj, dvije tri sedmice su svi o tome pricali, svi su bili bijesni na ono sto se desavalo u Bosni…Bili su bijesni u Kongresu, u UN-u…                               I onda se uragan desio i to je pomjerilo pricu. Poslije su Amerikanci dosli s drugacijom pricom, I rekli su: "Pa, Omarska je mjesto gdje se lose stvari desavaju, ali definitivno tu ne postoji sistematsko ubijanje."………………???????? 

Ali, Omarska je, stvarno, zatvorena nakon moje reportaze… da li je to rezultat mog izvjestavanja? Ne znam, ali zatvorena je. I ostali su kampovi zatvoreni. Evo, ima ljudi  koji su me prozivali lazovom. Govorili su da uvelicavam. Pa, u redu, rekao sam. Daj da pronadjemo cinjenice. I onda sam ja proveo mjesec do 6 sedmica u kampovima… Moji urednici su napokon dozvolili da to uradim, jer su i oni sami bili uznemireni sa svjetskim negodovanjem desavanja. Grupa omarskih zatvorenika su bili odvedeni u Manjacu, a onda su ih poslali u Englesku. Britanska vlada nije dozvoljavala britanskom pressu da razgovara sa ovim ljudima. Objasnili su da  je to pretraumaticno. I ja sam odlucio da ih posjetim. To su bili svjedoci! Oni su bili izvor desavanja.                                                                                                                                  Razgovarao sam sa njima i povezao sam sta se desilo u Omarskoj. I tek sam, nakon toga, otisao u Omarsku. Prvi put, kada sam pisao o Omarskoj - nisam bio tamo. Nisam smio da idem tamo. Srbi mi nisu to dozvolili. Kada sam otisao u Omarsku, pregledao sam sva mjesta o kojima su mi svjedoci  pricali. Razgovarao sam sa Zeljkom Mejakicem. Dao sam im listu imena ljudi koji su bili zatoceni u Omarskoj i tamo ubijeni. Obecali su da ce mi dati sve informacije o tim ljudima. Tek sam tada napisao sta se zaista desilo u Omarskoj. 

Da ti objasnim, kad god sam dobio negodovanje od Amerikanaca ili Evropljana, ja sam postao istrajniji. Znao sam da se tu ne govori istina.                                                                            Dao sam ti dugacak odgovor, izvini! Ali shvatas, citava prica je vrlo komplikovana. I to nije samo jedna osoba…to je citava interakcija koju imas kao novinar, reporter, na izvjestaju koji se uporno negira od strane vecih drzava, koje bi trebali drugacije da se ponasaju… ali su odlucili da budu slijepi!

 

NISAM SMIO POGRIJESITI i NISAM SMIO PREUVELICATI PRICU, JER GENOCID SE NE DESAVA BEZ SAUCESNISTVA ZAPADNIH DRZAVA

- Da, cinjenica je da nakon sto ste vi napisali clanak o kampovima smrti, o Manjaci recimo, Crveni krst je dosao da zapise imena svih zarobljenika.

Vidis… ja sam imao jedan trik, nazovimo ga. Htio sam da budem u pravu i zato nisam smio napraviti gresku! Znao sam da bi najgore bilo da preuvelicam pricu. Ako se pocnem baviti s nekim prevelikim brojevima i radim emotivne price.  Pokusao sam da budem sto ispravniji, da se baziram na sto vise cinjenica i ubjedjenja. I to sam koristio kao moto kroz citavo izvjestavanje. Zaista sam izbjegavao sve ovo, jer bilo je, ako te uhvate na jednu gresku, tvoj kredibilitet je unisten. A bilo je vrlo bitno da moji izvjestaji izadju, jer mnogo zivota je ovisilo o tome. I bilo mi je…ako mi zabrane, gotov sam…a i ljudi koji su unutar kampova su gotovi… I nosio sam to kao breme.. mozda nisam trebao, ali shvatio sam da niko ne pokazuje velikog interesovanja i ja sam jedini koji mogu da pomognem. Bio sam u Tuzli. Tamo sam upoznao zene iz Brezovog Polja, sve su bile silovane. Napisao sam clanak o njima i objavio fotografije. I ljudi su se suosjecali…ali niko nije nista radio da to zaustavi. I ja sam se osjecao grozno.

- Srebrenica se desila! Vise nema sumnje da se desila i nema sumnje koliko je ljudi, muskaraca i  djecaka, ubijeno u Srebrenici jula "95. Sta je glavna lekcija Srebrenice, a i rata u BiH, koju bi svijet trebao da nauci…. iz tih desavanja kojima ste Vi, izmedju ostalog, svjedocili?

Citava ta ideja Ujedinjenih Nacija da oznaci sigurno okruzenje i slanje nedovoljno naoruzanih miroljubivaca na mjesta koja su pod opsadom, dje i oni sami postavljaju sebe u tu situaciju. To je bilo neprihvaljivo! To je saucesnistvo. To je tragedija.                                                      Morate shvatiti da se ovakve stvari ne desavaju bez saucesnistva zapadnih drzava! Isto kao i u Drugom svjetskom ratu.  Eh, tu se mi pojavljujemo. Posebno u Americi. Mi mozemo da idemo kod kongresmena. Mozemo da se obratimo javnim licnostima. Mozemo protestovati. I trebali bi! I zato mislim da je Vehida Spiodic napravila jednu vrlo jaku konstataciju kada je na Komemoraciji u Cikagu pomenula sadasnje genocide koji se desavaju u svijetu. Nikada se nista ne ponavlja, genocid je jednistven.                                                                                             Prije nego sam upotrijebio taj jaki termin ‘genocid’, prvo sam ga istrazio, citao o genocidima i shvatio da se to desavanje moze nazvati genocidom. Vrlo je drugacije od holokausta, ali je moglo biti tako. Moglo je doci do slijedeceg Holokausta. Jer izmedju Hrvata i Srba i tog stiskanja Bosne s dvije strane, moglo se desiti. Nemoj zaboraviti da su kampovi se zatvorili nakon 6 mjeseci postojanja. A zamisli da se nisu zatvorili tada? Da su bili otvoreni do kraja ?92.. ili mozda do slijedece godine? Koliko bi ljudi do tada bilo pobijeno? I koliko bi zena bilo silovano?  I koliko bi jos gradova bilo unisteno? Sve se to moglo desiti… bili su na jakom putu da to urade… ali mi smo se oglasili, Komitet za ljudska prava se oglasilo, UNHCR se oglasio, mi, novinari smo izvjestavali. Vjerovatno je to oglasavanje i alarmiranje utjecalo.                      I kada sam ja sve svoje izvjestaje i clanke pregledao, shvatio sam da svi ti dokazi kojima sam raspolagao su zapravo genocid nad jednim narodom (kada gledamo koncentracione logore), jer silovanje je nesto drugo. Ljudi koji su naveli na to su gledali iz neke druge perspektive. Oni su htjeli da te zene uniste u tom smislu. Da vise ne mogu da radjaju, da im uniste familije. I to je silovanje.

 

GRANATIRANJEM DUBROVNIKA i SARAJEVA SKLONILI SU NOVINARE i RAZAPELI ZAVJESU PREKO ETNICKOG CISCENJA NA OSTALIM DIJELOVIMA DRZAVA

 

- A zasto niste otisli u Sarajevo? Svi su novinari bili u Sarajevu kao glavnom gradu, u Holiday Innu, i izvjestavali o sarajevskoj cetverogodisnjoj opsadi. A vi ste otisli u Bosansku  Krajinu.

Vrlo interesantno pitanje……. U hrvatskom ratu…...kada sagledas sada, poslije svega….gdje se sve desavalo? Sva desavanja su se zbivala u Istocnoj Slavoniji, Hrvatskoj Krajni, Kninu i neznanim mjestima. A gdje su bili novinari? U Zagrebu i Dubrovniku! Ja sam otisao u Dubrovnik sa novinarima. Poznavao sam jako dobro srbijansku armiju, pa sam ih uspio nagovoriti da nam dozvole da uzmemo brod i odatle smo izvjestavali. I vidio sam sta su radili tamo. Pomjerali su zastavu i sirili su svoju teritoriju. Onda sam otisao u Trebinje i razgovarao sa novinarima.. I nekim vojnicima koji su bili tu. Pitao sam ih sta radite? Sta se desava, zasto unistavate crkve? Oni nisu imali odgovore. A moje obrazlozenje situacije je slijedece: Dubrovnik se desava da bi se odvratile misli od ostalih desavanja! To je bilo zbunjujuce za medije i bilo je namjerno. Granatiranjem Dubrovnika novinari su tu zaustavljani. Niko nije otisao u Sibenik, ja sam bio. Dubrovnik je bio…marka! I onda sam ja odlucio, mozda nisam bio najjasniji, ali sam shvatio da ce se isto desiti i u Bosni. I to je kao neki show business… Oni to rade da bi zbunili sve…da se ne shvati sta zaista rade. A sta su radili… to je bilo etnicko ciscenje!!! Shvatio sam da je plan vojske da sistematski preokrenu paznju na nesto drugo od onoga sto se zaista desava. I onda kada je poceo rat u Bosni, pitao sam se - je li Sarajevo gdje se sve desava ili je to mjesto za novinare? I sta se desava u ostatku drzave?                                           Ja nisam otisao u Sarajevo do, mozda, 6 mjeseci nakon pocetka agresije.                                Vrlo je interesantno kako si to zapazila!!!

 

Dzenita Lukavecic, Radio "Nasa Rijec" Cikago